U avionu između Kopenhagena i Helsinkija sjedio sam pored starijeg čovjeka koji je čitao finske novine. Ja sam čitao svoje bosanske novine i poslije ih zamjenio danskim. Stariji čovjek se nagnuo preko praznog sjedišta između nas. Sretno iznenađen što vidi danske novine on upita:
Jesi li ti Danac ?
Amel: Rođen sam u Bosni, ali živim u Danskoj od 1993.
Ti dobro pričas danski
Amel: Hvala.
To je užasno što se desilo u tvojoj domovini.
Amel: Da, nije bilo lako. To je tragedija na puno načina. I ti dobro pričas danski. Radiš li u Danskoj?
Ne ne. Ja sam penzioner. Imam 70 godina.
Amel: Ne vidi se na tebi.
Hvala ti. To ću prihvatit kao kompliment. Ha, ha. Ostaješ li u Helsinkiju?
Amel: Da. Idem na jednu konferenciju o multikulturalizmu, mobilitetu i problemima vezanim s tim u Skandinaviji.
To zvuči fino. Koliko ostaješ u Helsinkiju?
Amel: Samo preko vikenda. Gdje si ti bio?
Ja sam bio sam u Danskoj, u jednom malom gradu koji se zove Hoptrup kod Hadersleva.
Amel: Šta si tamo radio?
Ja sam predsjednik finskog udruženja „Finsko dijete”. Znaš li šta je „Finsko dijete”?
Amel: Ne
1942. tokom Drugog svjetskog rata, poslano je 4000 djece u Dansku. Nas petnaest je došlo u Hoptrup.
Amel: Kad sam ja došao u Dansku 1993. nas su poslali u Holsted koji nije daleko od Hoptrupa i
Hadersleva. Tako da smo mi faktički izbjeglički prijatelji.
Da. To je vraški. Ha, ha, ha.
Prije slijetanja on reče:
Evo ti moja posjetnica, ako budeš imao vremena navrati.
On se zove Olavi.