U Ištvanovom radu se nalazi originalni bauen, to jest struktura, građevina koja je povezana sa oblikom glave, kupe, doma ili kuće – pećine, svaki subjekat koji traži put ka unutrašnjosti i spoljašnjosti, put u samog sebe. I na način rizoma, koji je izjednačen sa lavirintom, sa antigenološkom alegorijom crteža na zidu koji su simbol isprepletenosti bez ikakvog reda, bez višeg zakona ili primjera, tj. kao razvijanje duha, nesvjesnog: Rizom kao podzemno stablo je potpuno drugačiji od uobičajenih i bočnih korijena. Lukovice, gomolji su rizomi …. I tuneli su rizomi, u svom cjelokupnom funkcionisanju kao prebivalište, jazbina, naseobina, bijeg i pukotina (Deleuze, Guattari). Stoga ka površini gura mnoštvo dodatnih nabora, bez simetrije, u kovitlacu sa umnožavanjem, nastavljanjem, odstupanjem. Jednostavna neodređenost, sa beskonačnim prazninama u lavirintu koja se može samo predstaviti linijama, u isprepletenosti krivuljama, u lebdenju, u pokretu između zemlje i neba, koja se na trenutke približava i udaljava. Vrtlog, koji rizikuje da odgonetne crtež u erupciji i taloženju linija, poteza, krivulja kao oblikovanje prvobitnog prostora. Le devenir espace: prostor nastajanja, nastajanje prostora od nabora duha i osjećanja.

Preplitanje i povijanje, omotavanje oko strukture, krivudanje, isijavanje formi. Klizanje kao rasijavanje, metastaza, razotkrivanje prostora, treperenje tragova na umjetničkom ekranu. Fokus pogleda na ove crteže je u potpunosti premješten i tačka našeg posmatranja je pomjerena od definicije; nebrojeni ulazi u sliku, u razvoj, u spajanje, u presavijanje ekrana.

Slika kao crtež u nekom „žičanom čvoru” koji sada pulsira u zjenici oka, tako da nestaje, vani, unutra, na površini, u doticanju stvari, kao otiskivanje osjećaja, saznanja, ocrtavanja oblika koji su povezani sa Kućom odmah iza vrata galerije.

Ištvan Išt Huzjan je rođen 1981. u Ljubljani, Slovenija.