Radi se o produkciji novog arhiva , tj. fenomenu koji više ne postoji – mogli bismo reći da je naš čin manifestacija uobičajenog procesa istorizacije, pri čemu je metoda koju koristimo (stvaranje arhiva) ustaljena metoda koju koriste uglavnom istoričari i arheolozi.
Naš cilj, međutim, nije istraživanje društveno-ekonomskog prostora recentne
prošlosti uz pomoć ustaljenih istoričarskih metoda. Arhiva nam služi kao promjenjivo
suočavanje. Pisani dokumenti, fotografije, audio zapisi, arhive, slike i objekti su nepredvidljiv agregat svjedočanstava o samom fenomenu samoupravljanja, o istorijskoj
svijesti o tom razdoblju danas, o prošlim imaginacijama, o prošlim potencijalnostima.

Samoupravljanje je u realnom socijalizmu predstavljalo oblik prevazilaženja
centralistički planiranog sistema. Ono sadrži određene emancipatorske elemente;
nije bilo vođeno odozgo, nego odozdo – neposredno od strane radnika pojedinihb firmi.
Radi se o nekoj vrsti prijelazne forme između realnog socijalizma i komunizma
koja je bila jedistvena i specifična za samo jednu državu – Socijalističku Federativnu
Republiku Jugoslaviju. Vjerovatno je simptomatično da samoupravljanje, samim svojim imenom, privlači one koji nemaju iskustva s njim i koji u njemu nisu živjeli.
Ono obuhvata određeni potencijal komunističke vlasti da stvara također i
hibridne forme, koje su bile jedan oblik samoizdaje te vlasti i njenog približavanja
idealima marksističke teorije.