Napolju pada kiša, ali ja u to ne verujem je naslov Prve međunarodne godišnje izložbe SPAPORT 2008 održane u Banjoj Luci. Ovo nije samo naslov, niti ga jednostavno možemo shvatiti kao temu. Naslov izložbe zapravo predstavlja lingvističku formulu jednog paradoksa, za kojeg je Vitgenštajn (Wittgenstein) tvrdio da je najveće filozofsko dostignuće njegovog tvorca G. E. Mura (G. E. Moore) koji je na nekom od predavanja ukazao na aspurdnost prilikom izjavljivanja nečega poput: Napolju pada kiša, ali ja u to ne verujem. Ovaj paradoks, poznatiji kao Murov paradoks, počinje od premisa: da može biti tačno u isto vreme da je P i da ja ne vjerujem da je P (ili da je ne-P), i da ne možemo bez apsurdnosti vjerovati ili pretpostaviti oba u isto vrijeme. Preuzimajući tako ovu formulu, moramo se upitati zbog čega mi radimo određene stvari koje radimo. Otkud to da, nakon intenzivnog konstatovanja krize prezasićenja međunarodnim, bijenalnim, godišnjim i sličnim izložbama, ponovo to radimo? Pogotovo u svijetlu činjenice da smo to odlučili da radimo na mjestu gdje ne postoji elementarna infrastruktura za održavanje tako zahtjevnih, složenih, iscrpljujućih i konačno skupih manifestacija.

Upravo zato, ovu izložbu ne smijemo shvatiti kao još jedan od pokušaja periferije da prevaziđe svoje nedostatke, odnosno ono što je čini periferijom. Stoga ovo nije pokušaj da se još jedan grad svrsta u kategoriju određene kulturno-turističke ponude i tako stane u red mnoštva ovakvih manifestacija, smišljajući strategije kako da se upiše na mapu između Istanbula i Venecije. Ova izložba svakako ne želi da se predloži kao još jedan poslušni sektor kapitalističke industrije zabave, već bi bila usmjerena ka prepoznavanju kritičkog duha koji analizira prošlost, sadašnjost kao i buduću ulogu umetničkih izložbi, pa tako i uloge nas samih u njima. Cilj ovogodišnje prve u nizu izložbe je da se započne dug saživot sa jednim gradom i ljudima koji žive i rade u njemu. Prije svega, potrebno je koncentrisati pažnju na lokalnu situaciju, čije je slojeve nužno razumjeti kako bi se mogla postaviti pitanja upravo za ovu sredinu. Banja Luka se treba predstavi onakva  kakva jeste danas,  u odnosu na ono šta je ona nekada bila, te u odnosu na ono što bi, pak, mogla da bude. Danas je ona grad izvesnog potencijala i razvoja.

Napolju pada kiša, ali ja u to ne vjerujem je ponuđen kao nekakva vrsta slogana, ili čak tvrdnje koja izražava naše (intimno) vjerovanje u emancipatorske mogućnosti sopstvenog delovanja, uprkos svim izgledima surove realnosti. Vjerovati u nešto jednostavno znači da određeni kognitivni sadržaj smatramo tačnim. Na primer, vjerovati da je nebo plavo znači misliti da je tvrdnja Nebo je plavo istinita. Izjava Napolju pada kiša, ali ja u to ne vjerujem je kontradiktorna. Međutim, znati da je nešto tačno, između ostalog, znači vjerovati u to nešto ili pak vjerovati da je to nešto tačno. Tako da ponuđeni slogan zapravo poziva na epistemološku odgovornost sopstvenog vjerovanja, umesto da nudi tek još jednu retoričku frazu. On izražava vjerovanje u paradoks sopstvene pozicije.

Napolju pada kiša, ali ja u to ne vjerujem zbog toga ne bi mogla da bude tipična tematska izložba. Takve izložbe kao po pravilu pokušavaju da nametnu nekakvu veliku i univerzalnu priču.Ova izložba, pak, ne predstavlja niti pokušaj niti posledicu sumiranja današnje umjetnosti regiona ili predstavljanje određenih tendencija savremene umjetnosti ovdje. Naprotiv. Ono što ona pokušava moglo bi se definisati kao proces ili niz procesa kojima određene radove ili umjetničke pojave stavljamo u dijalog sa mjestom na kome ih prezentujemo. No, već sada možemo početi da izbjegavamo zamku definisanja izložbe kroz to šta ona nije i ne bi trebalo da bude, već da pokušamo da je definišemo kroz ono šta ona jeste i šta mislimo da predstavlja. 

Izložba je realizovana u šest galerijskih prostora čiji je cilj angažovati mnoge prostore koji su značajni za grad i njegovu umjetničku i kulturnu tradiciju na više načina. Istovremeno je ukazan i način na koji izložba treba da se definiše kroz njene prostore. Izložba je bila rasejana po čitavom gradu, te tako i utopljena u gradsko tkivo, predstavljena u relativno nevidljivim, svakodnevnim zgradama i objektima, shvaćenim ne samo kao pozadina, već prije svega kao osnova za predstavljanje odabranih umjetničkih radova. Svaki od ovih prostora bio je pozicioniran kao mjesto susreta umjetnika, grada, prolaznika, arhitekture, posmatrača i tragova modernosti, progresa, istorije i nasleđa. Mjesta na kome su izložbe održavane su Salon muzeja savremene umjetnosti, univerzitetski kampus,  galerija Terzić, Neboder i sportska dvorana Obilićevo. Okupila je 39 umjetnika iz zemalja regiona i Evrope.

Kustosica izložbe:

Ana Nikitović

Koordinator:

Nena Janković

Dizajner:

Isidora Nikolić

Urednik kataloga:

Ivana Blagojević 

Autori tekstova:

Branislav Dimitrijević, Radenko Milak, Ana Nikitović, Svebor Mičić,  Ana di Bianco i   Bojan Fajfrić 

Protok tim:

Producent:

Ana Vidović 

Saradnici produkcije:

Zvjezdana Veselinović, Nemanja Mićević, Miloš Lužajić, Vaso Milak i Miodrag Manojlović 

Pokrovitelji SPAPORTA 2008. su SCP ( SWISS Cultural  programme in the western Balkans) i Vlada Republke Srpske – Ministarstvo prosvjete i kulture

Generalni sponzor je Fabrika duhana Sarajevo.

Izložbu su podržali Aministrativna služba grada Banja Luke, Ministarstvo za porodicu omladinu i sport republike Srpske, Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine, opština Laktaši, Unucredit bank Banja luka, Meridian logistički sistemi, Hypo Group Alpe Adria, voda Kruna i Atlantic bb.

Medijska podrška je pripala Radio televiziji Republike Srpske, Alternativnoj televiziji, Metromediji i Nezavisnim novinama.